Kako su dvoje penzionera pretvorili farmu u posao u Žabljaku

Širom Evrope sve više starijih građana odlučuje da ostane aktivno i nakon odlaska u penziju – nastavljajući da rade ili pokrećući nove poslove. U blizini Žabljaka u Crnoj Gori, jedan bračni par učinio je upravo to: porodično imanje pretvorio je u funkcionalnu farmu i gostinsku kuću, a projektu su im se kasnije pridružili sinovi i unuci, pokrenuvši i posao sa čajevima.

Intervju s Radovanom (77), „Porodična farma Jezera“, Žabljak

Radovan (77) radio je u Poreskoj upravi u Žabljaku, a njegova supruga Olga (71) u trgovini. Danas s njima farmu vode i dva sina, zajedno sa suprugama i djecom. Pitali smo Radovana kako je sve počelo i kako se razvijalo.

Možete li nam ispričati kako je vaše domaćinstvo počelo da prima goste?

Prije dvadeset godina, kada sam otišao u penziju, mnogi su očekivali da ću usporiti. Ali nakon čitavog života provedenog u radu, nisam mogao da zamislim da sjedim skrštenih ruku. Vratio sam se na zemlju na kojoj su živjeli moj đed i prađed, u selu Kovčica, nadomak Žabljaka. Zajedno sa suprugom, takođe penzionerkom, a kasnije i sa sinovima, počeo sam da obnavljam staru porodičnu kuću i da je vraćam u život.

U početku smo uzgajali krompir i povrće i gajili kokoške i svinje samo za svoje potrebe, sve domaće. S vremenom su gosti počeli da traže da ostanu duže i da dožive ovakav način života, pa smo napravili nekoliko bungalova za smještaj.

Ubrzo su gosti zatražili i domaće obroke, a kako smo već proizvodili veliki dio hrane, činilo nam se prirodnim da u ponudu uključimo tradicionalnu kuhinju. Korak po korak, Seosko gazdinstvo ‘Jezera’ postala je ono što je danas: gostinska kuća, restoran i porodični posao koji obuhvata tri generacije. Nikada nismo planirali da gradimo turistički biznis; jednostavno smo željeli da obnovimo porodični dom i nastavimo način života naših predaka.

Šta gosti ovdje mogu da dožive što pokazuje pravi život, hranu i tradiciju ovog kraja?

Ono što gosti ovdje doživljavaju nije stvoreno za turiste – to je naš svakodnevni život. Služimo tradicionalna jela pripremljena od namirnica koje sami uzgajamo – krompira, povrća, domaćih mliječnih proizvoda i drugih lokalnih specijaliteta.

Posjetioci mogu provesti vrijeme s našom porodicom, upoznati život u planini i čuti priče o lokalnim običajima. Mogu uživati u mirnom okruženju, svježem durmitorskom vazduhu (Durmitor je nacionalni park u kojem se nalazi Žabljak) i sporijem tempu seoskog života koji mnogi danas traže.

Naš stariji sin više od deset godina proizvodi čajeve s Durmitora, a mnogi gosti žele da nauče nešto o ljekovitom bilju i prirodnom nasljeđu ovog kraja. Najsrećniji smo kada gosti imaju osjećaj da kao prijatelji dolaze u naš dom, a ne kao mušterije, to je veza koju mnogi pamte još dugo nakon odlaska.

Zašto mislite da su mjesta poput vašeg važna za opstanak ruralnih zajednica?

Porodične farme održavaju sela živim: čuvaju tradiciju, podržavaju lokalnu proizvodnju i omogućavaju porodicama da ostanu na selu umjesto da se sele.

Naša priča pokazuje da ljudi i nakon penzionisanja mogu nastaviti da doprinose svojoj zajednici. Ono što je počelo kao mali porodični poduhvat postepeno je postalo posao u koji su uključeni naši sinovi i mlađe generacije. Turizam donosi dodatni prihod, ali nas i podstiče da održavamo svoju zemlju, tradiciju i način života.

Kada gosti izaberu mjesta poput „Porodične farme Jezera“, oni podržavaju više od jednog domaćinstva – pomažu da se očuvaju ruralni karakter, znanje i nasljeđe koje se prenosi s generacije na generaciju.

Kakvu ulogu mladi i stariji ljudi mogu imati u očuvanju tradicije, lokalnog znanja i identiteta mjesta poput Žabljaka?

Obje generacije su podjednako važne. Stariji nose znanje, iskustvo, recepte, poljoprivredne vještine i priče koje se ne mogu naučiti iz knjiga, a uče nas strpljenju, napornom radu i poštovanju prirode.

Mlađe generacije donose nove ideje, energiju i savremene načine promocije lokalnih proizvoda i usluga. U našoj porodici ovo partnerstvo funkcioniše prirodno: supruga i ja smo pokrenuli aktivnosti koje i danas postoje, a naši sinovi i njihove porodice proširili su posao i razvili nove mogućnosti. Jedan primjer je proizvodnja čajeva našeg sina, koja je iz male lokalne aktivnosti izrasla u prepoznatljiv posao koji stiže do kupaca širom Crne Gore i šire. Uključeni su i naši unuci.

Budućnost mjesta poput Žabljaka zavisi od ovog zajedničkog rada generacija.

Koja priča, tradicija ili detalj iz vašeg domaćinstva vas posebno raduje da podijelite s gostima?

Najviše smo ponosni na način na koji dočekujemo ljude. Prema svakom gostu se odnosimo kao prema prijatelju ili članu porodice, dijeleći s posjetiocima domaću hranu, priče i vrijeme.

Tokom godina ugostili smo ljude svih uzrasta, uključujući mnoge penzionere iz regiona i inostranstva. Često otkrijemo da imamo mnogo toga zajedničkog s njima; zanima ih naša priča, a mi rado dijelimo kako nam je aktivna penzija pomogla da kao porodica izgradimo nešto smisleno.

Za nas gostoprimstvo nije samo smještaj ili hrana. To je stvaranje iskrenih veza.

Tekst preuzet sa: https://www.interregeurope.eu/silver-up/news-and-events/news/how-two-pensioners-turned-farm-into-business-in-zabljak